Doista posebna godina

Mnogi kažu da je ova 2020. godina bila užasna. Prije svega se odnose na pandemiju koja hara svijetom. Ima zemalja koje se bolje suprotstavljaju ovoj pošasti i onih gdje stvari idu gore. Prije neki dan sam kontrolirao i Hrvatska se nalazi na nezavidnom 17. mjestu na svijetu u odnosu na broj zaraženih na milijun stanovnika. Pri vrhu smo ljestvice kada je to negativno i na dnu smo kada je to opet negativno. Neku tvrde da su mjere koje donosi vlada nedovoljne da suzbiju širenje zaraze, drugi se i na to malo mjera ljute jer uništavaju gospodarstvo, koje je i onako već godinama u krizi, povećavaju broj nezaposlenosti i šire sloj siromašnih koji već postaje ozbiljno zabrinjavajući. Imaju pravo i jedni i drugi, a isto tako su oboje u krivu. Zašto je to tako? Zato što se radi o suprotnostima: jednu poboljšaš, a druga se pogorša i obratno. Tu ne postoji ispravno, tehničko rješenje. Radi se o političkim odlukama. Moraš balansirati između dvije suprotstavljene faze i točka balansa koju postaviš, na osnovu određene logike i parametara, sigurno neće biti ona za koju većina stanovništva misli da je korektna. Poslije napraviš anketu među građanima i vidiš da ni oni nemaju jednu točku oko koje se slažu, ma postoji stotine, ako ne i tisuće točaka više ili manje u različitoj poziciji na liniji koja spaja dva problema. To je politika i u kriznim situacijama, a nema sumnje da se nalazimo u jednoj od njih, je gotovo nemoguće naći veći postotak ljudi koji bi se složili oko nečega konkretnog.

Gotovo uvijek sam bio protivan svim vladama koje su zasjele ne komandno mjesto naše države, ali sam u zadnje vrijeme omekšao moj položaj i moram priznati da se često nalazim u poziciji da branim naše rukovodstvo, da se razumijemo, smo po pitanju pandemije. Da budem jasan i glasan, ja za ove sigurno nisam glasao, a ne vjerujem da ću i u budućnosti. Siguran sam da bi oni drugi bili jednako loši ili jednako dobri kao i ovi. Malo različiti, ali je gotovo nemoguće reći da li bi bilo bolje ovako ili onako. Jednostavno se ne mogu živjeti dvije paralelne stvarnosti i zaključiti koja je bolja. Od svih vlada na svijetu, onih bolje poznatih, o kojima se kod nas priča i daju se vijesti o njihovom djelovanju, meni se najbolja čini ona njemačka. Po brojevima, a to mi se čini jedino moguće mjerilo, su među najboljima: relativno malo zaraženih i jako malo preminulih u postotku prema zaraženima. Kada pogledaš Belgiju, prema njima izgleda zemlja trećeg svijeta, iako je mi svi uvrštavamo među visoko civilizirane (gori su čak i od nas). Vraćajući se na Njemačku, zadnjih dan imaju pravu eksploziju zaraženih i preminulih. Čovjek se počinje pitati kako je to moguće. Više se ne možeš uhvatiti za neku fiksnu točku. Ovih dana najavljuju veliko ograničenje sloboda građana, koje cijeli svijet popularno zove lockdown: tako zvuči manje oštro. Rekao bi netko, onako po narodski, da ni Njemačka nije što je nekada bila. Gledajući razvoj situacije na cijeloj planeti, gdje unatoč restriktivnim mjerama oko kretanja i sretanja osoba, zaraza i dalje raste, dolazi mi u glavu i ideja da neko to potpiruje. Znaš ono: ako zaraze padnu ispod određenog nivoa, daj ubaci malo virusa u vodovod ili ga pusti iz boce u autobusu. Tako će se proces prijenosa bolesti održati stabilnim, a s tim i strah od ljudi. Evo i mogućeg odgovora u vezi s tim tko je odgovoran za ovu moguću urotu: tako će svi još više tražiti naše cjepivo pa ćemo moći još malo dignuti cijenu. Imam ja i puno drugih pretpostavki o tome tko bi mogao stajati iza svega ovoga što se događa, ali vas ne želim pretjerano zamarati.

Eto kakve mi se misli motaju po glavi, dok sjedim u vrtu jednog kafića i pijem pivo. Uzeo sam malo točeno i očajno je. Ne žalim se konobaru, jer to nije moj stil. Barovi su dugo vremena bili zatvoreni i danas su im konačno dali dozvolu da ponovo otvore. Trebao sam uzeti pivo u boci. Ovo točeno im je vjerojatno stajalo od kada se zatvorili, znači gotovo 3 tjedna, i poprimilo je čudan okus. Danas je predivan sunčani dan. Prethodnih desetak dana je bilo oblačno ili maglovito. Par puta je provirilo i sunca, ali nedovoljno da bi zagrijalo bar dušu. Danas je nebo potpuno čisto i nema ni taga oblacima. Izvaljen na stolici i zagrijan zrakama sunca, čak mi i ova loša pijača prija. Pored mene je supruga, mora sam i nju malo izvesti da mi se ne ucrva doma, fotografira sve ono što se oko nas nalazi, kako je to njen običaj. Prozori od kafića su crni, a okviri su obojeni jarkom crvenom bojom. Iza nas je jedna palma, a kraj ulaza se nalaze 3 vaze s kaktusima. Ona mi saopćava da se osjeća kao na nekom putovanju, u nekom drugom gradu. U glavu mi dolazi Mexico City. Ne znam kako mi je došla ta asocijacija, ali vjerojatno dolazi od slikovite fasade i egzotičnog bilja s kojim smo okruženi. Pa kaktus je biljka koja je simbol Meksika, to svi znaju. Ona sve mora poklopiti, pa mi objašnjava da smo mi obučeni u zimske jakne i imamo kape na glavi, a Meksiko se nalazi u toplim predjelima. Ja ne želim izgubiti ovaj dvoboj, pa odgovaram da je njihov glavni grad, u kojem se mi virtualno nalazimo, na nadmorskoj visini od preko 2000 metara, da je i kod njih najhladniji period godina, a da su oni po prirodi zimogrozni, prema tome moja ideja ima smisla. Na kraju je ona još nešto dodala, a ja sam zašutio i dozvolio joj da i ovaj puta odnese pobjedu. To se zove bračna politika. Ovdje su dvije suprotnosti: imati pravo i dobiti ručak. Ne može jedno i drugo zajedno, pa ja obično biram drugo rješenje: neugodno je biti gladan.