Zadnjih par mjeseci sve novine, a pogotovo one usmjerene prema financijskim temama, pune su članaka i vijesti o Kini, njenoj ekonomiji i burzama. A vijesti nisu uvijek one najbolje. Jedna od onih značajnih u toku prošle 2015. godine je bila da je Kina postala najveća ekonomska sila na svijetu; njihov bruto nacionalni proizvod je premašio onaj od Sjedinjenih Država, koje su do tada imale neprikosnoveni svjetski primat. Ne zaboraviomo da u Kini živi gotovo četvrtina stanovništva cijele planete i da njihova ekonomija zadnjih desetljeća neprestano raste puno bržim ritmo od onih zapadnih. Tajna je u tome da su krenuli s jako niskog nivoa osobnog i društvenog standarda. Nedostajalo je hrane, odjeće, osnovnih potrepština i to je sve trebalo nadoknaditi. Iako su danas glavna gospodarska sila svijeta njihov standard još nije dosegao niti standard najnerazvijenijih europskih zemalja.

Ogroman dio njihovog rasta se bazirao na proizvodnji za izvoz. Niska cijena radne snage, ne pretjerano poštivanje okolice i sigurnosti radnika u tvornicama, omogućavali su da budu izuzetno konkuretni na svjetskom tržištu. Kada je svijet ušao u krizu zbog poznatih događaja iz 2008. godine, Kina je to jako osjetila na smanjenju izvoza što je automatski izazvalo pad rasta koji se do tada izražavao dvoznamenkastim brojevima i preko noći je pao ispod 10%. Za zapadne pojmove se radi o astronomskom rastu, ali za najnaseljeniju zemlju na svijetu ni to nije dovoljno da se u kratkom vremenu podmire potrebe stanovništva. Kineska vlada je pokušala da poveća unutrašnju potražnju. Jedan od efikasnih i isprobanih načina je ulaganje u gradnju stanova. Taj pokušaj se pokazao kao prilično neuspješan jer stanovništvo još uvijek nije dostiglo dovoljan nivo ekonomske samostalnosti.

Jedan od problema kineskog društva jeste što se radi o nekoj mješavini socijalizma i kapitalizma. Dok je s političke strane model onaj koji je i nama dobro poznat iz ne tako davne prošlosti, ekomoski model je baziran na privatnom vlasništvu, ali s jakom primjesom socijalno – asistencijalnih elemenata. Prije par godina sam proveo par dana u Pekingu i ono što me se najviše dojmilo su "kontrolori", ne znam kako bi ih drukčije nazvao, pokretnih stepenica. Gdje god postoje stepenice na javnim mjestima (podzemna željeznica, podvožnjaci i slično), na dnu stepenica ćete vidjeti jednu stolicu na kojoj sjedi čovjek koji nadgleda stepenice i u slučaju kvara, ili ne znam čega drugoga, vjerojatno treba o tome nekoga obavijestiti. Najčešće te osobe spavaju na stolici, ali kada vidite njihovu uniformu jasno vam je da se radi o državnoj službi. Na taj način daju "radno mjesto" (doslovno tako) nezaposlenima i održavaju punu zaposlenost i socijalni mir.

To je u oštroj suprotnosti s kapitalističkim načinom razmišljanja i vođenja gospodarstva, koje s druge strane primjenjuju. Taj drugi element je popraćen određenim pokušajima liberalizacije ne samo gospodarskog, nego i financijskog tržišta. Tako su, da bi namaknuli sredstva za dodatna ulaganja, preko noći promjenili zakon i dozvolili i malim investitorima, to jeste običnim ljudima, da kupuju i prodaju dionica na burzi. To je ono što je dovelo do trenutne krize koja potresa ne samo kineske, nego sve svjetske burze, kako one robne, tako i financijske. Ulaskom malih investitora, cijene dionica su počele jako rasti zbog velike potražnje; svi su htjeli svoj dio kolača i bogatstva bez rada. I tok događaja je tako tekao 2-3 godine, a mjehur se sve više napuhivao. Na kraju, kao i svaki mjehur koji se poštuje, je stigao do svoje granice i počeo se ispuhivati. U samo par mjeseci vrijednosti dionica su pale za više od 30%, a trend se ne zaustavlja. Neki financijski analitičari drže da cijene trebaju pasti još toliko da bi ocrtavale realno stanje kineskog gospodarstva.

U međuvremenu vlasti pokušavaju razne recepte da bi stabilizirale situaciju, uključujući i devalvaciju državne valute. Uspjeh njihovih mjera je promjenjiv, a često se donešene uredbe čine prilično kaotične, kao naprimjer dvije devalvacije u toku jednog dana. Isto tako su bili otvorili forex tržište valuta online, za sve one koje imaju pristup internetu, ali nakon samo dva mjeseca su ga ponovo zatvorili i eksplicitno zabranili. Kao da su komandanti izgubili kompas i upravljaju brodom na pogled, onako instinktivno. Ako se tako veliki brod nasuče, to će sigurno imati velike posljedice i na male brodove koji se nalaze u njegovoj pratnji.