Odmah sam se izdao. Opet će tema biti zemlja koja se nalazi na sjeveru u odnosu na Italiju i na jugu prema Njemačkoj, a da netko ne bi pomislio na Austriju, treba još reći da se na zapadu graniči s Francuskom. Sada je jednoznačno određena, pa mogu otkriti tajnu da ćemo opet pričati o Švicarskoj. Po čemu je možda Švicarska najpoznatija? Rekao bih po bankama. Svojedobno je njihova neutralnost bila najprivlačniji element za klijente, jer je novac tamo bio na sigurnom i za vrijeme rata. Ono što je u bliskoj prošlosti bio presudni čimbenik jeste bankarska tajna. Recimo nešto o ovoj temi, jer malo njih točno zna kako stoje stvari. U stvari ne postoji puna tajnost računa. Ako sud zatraži podatke o računu neke osobe, banka ih mora dati. Pa u čemu je onda trik? Po švicarskom zakonu, sud može tražiti podatke samo ako se radi o krivičnom djelu, ali po tom istom zakonu utaja poreza ne spada u tu kategoriju, nego je smatrana kao administrativni prekršaj.

I tako su se svi porezni neplatiše našli s računom u Švici. Ne baš svi, jer su neki odabrali Kajmanske otoke, drugi imaju račun u Hong Kongu ili u Dubaiju. Popis zemalja smatranih fiskalnim rajem je jako dugačak. Radi se o odličnom biznisu. Sjećam se da je prije desetak godina jedan Škot kupio jednu napuštenu platformu u Sjeverno moru, van granica bilo koje zemlje. Zatim je registrirao tu platformu kao državu (nemojte me pitati kako se to radi) i na njoj otvorio off-shore banku. Jedan posto poreza. U kratkom roku je postao milijuner, ali su ga uspjeli onemogućiti jer je, koliko se sjećam, zaboravio na neki zakon koji su primjenili protiv njega.

Gotovo sve države na ovoj planeti u zadnje vrijeme prolaze teška vremena. Troškovi su im ogromni i prihodi koje imaju, pretežno od poreza, nisu dovoljni da ih pokriju. Tako državni deficit iz dana u dan sve više raste. Objavile su pravi rat onima koji su utajili porez. Na čelu sa Sjedinjenim Državama, koje tradicionalno tretiraju loše tu grupaciju. Sjetite se samo da je Al Capone bio osuđen zbog utaje poreza, a ne zbog kriminalnih djela koje je počinio. Kako su Amerikanci izuzetno praktičan narod, krenuli su prvo prema glavnoj ne poreznoj meki: Švicarskoj. I tako su im postavili ultimatum: ili ćete nam dati popis onih koji drže novac kod nas, ili ćemo mi zabraniti prodaju Rolexa, smanjiti širini poslovanja vaših banaka na našem teritoriju, a bogami nećemo više jesti ni vašu čokoladu i sireve.

Pregovori su trajali godinama i na kraju su se uspijeli dogovoriti, prije 2-3 godine. Amerikanci su donijeli zakon s nazivom Voluntary disclosure (dobrovoljno prijavljivanje) koje je dalo određeni period, prije otvaranja švicarskih računa, njihovim građanima da priznaju počinjenu utaju i da plate sve što nisu, ali sa znatno manjim sankcijama i kaznama. Na taj način su učinili stvar manje traumatičnom za one koju su htjeli da se pokaju. Oni drugi su podigli gotovinu ili direknto s računa prebacili novac u neku drugu off-shore banku. Pazite, ovo je sada važno za drugi dio priče. Američka država je tužila švicarske banke za sudjelovanje u pranju novca; pomogli su klijentima da sakriju svoju financijsku imovinu, a dobar dio nje je vukao porijeklo od ilegalnih aktivnosti. Vrlo neugodna situacija.

Sve se ovo dogodilo prije par godina. Idemo u sadašnje vrijeme, aktualne stvari. Na osnovu onoga što su učinili amerikanci i drugi su shvatili kako se treba postaviti prema Švicarcima. Italija je susjedna zemlja koja ima jako razvijene odnose sa zemljom satova. Jedan od 3 konstitutivna naroda su upravo Talijani. Tako su, kopirajući gotovo u svemu Amerikance (čak se i zakon zove po engleski Voluntary disclosure), Talijani uspjeli da se dogovore sa Švicarcima, koji su se dugo opirali, i početkom ove godine su potpisali ugovor o zajedničkoj borbi protiv utajivača poreza. Banke su poslale talijanskoj klijenteli pismo nudeći im dvije opcije: ili da prijave talijanskoj državi ono što imaju na računima u Švicarskoj i da na to plate namet, ili da zatvore račun. Obavijestili su ih da u slučaju zatvaranja nisu sigurni da njihovi podaci neće biti dostavljeni njihovoj zemlji.

Naime u bilateralnom ugovoru se spominje da države mogu tražiti podatke na osnovu osobnih podataka osobe za koju se sumnja da nije platila dažbine i da ne mogu koristiti metod zvan „fishing expedition“. Ovo zadnje je kada na primjer zatražite da vam se daju podaci svih onih koji su zatvorili račun u ovoj godine. Kao da radite pretragu s asteriskom. Iako je to eksplicitno napisano, u jednom drugom paragrafu se spominje da odbijanje te metode ne može biti izlika za sakrivanje podataka. Dio ugovora koji je dvoznačan i koji će dvije strane vjerojatno tumačiti na razne načine. Ako pobjede Talijani, loše se piše mnogima od onih o kojima pričamo.

Puno klijenata je napravilo simulaciju i vidjelo da nemaju dovoljno novaca da plate porez i umanjenu kaznu. Prema tome zatvaranje se je nametnulo samo po sebi, uzimajući na sebe rizik da ipak budu otkriveni. Mnogi su razmišljali ovako: danas na banci ionako nema gotovo nikakve kamate, prema tome najpametnije je dignuti novac i vratiti se starom, isprobanom rješenju – slamarici. Kada su došli u banku da podignu novac, čekalo ih je ružno iznenađenje. Da bi izbjegle da budu smatrane suučesnici u recikliranju novca, ono što se dogodilo sa USA, banke su donijele unutrašnje odredbe s kojima su klijentima, protivno ugovoru koji se sklapa kod otvaranja računa, ograničili na jako mali iznos količinu gotovine koju mogu podići. Mnogi su rekla: pa onda ću prebaciti u neku drugu off-shore banku. Ali su i tu banke učinile svoje: račun na koji se prebacuju novci mora biti na isto ime i banka se mora nalaziti u državi koja se ne nalazi na „crnoj listi“ porenih rajeva.

Zamka! Švicarske banke su se tako dobro osigurale da su praktično odsjekle svaku odstupnicu svojim klijentima. Ali neki od njih nisu ni pod koju cijenu htjeli izgubiti ovaj rat. Tužili su banke švicarski sudovima za nepoštivanje klauzula ugovora. I sudovi su im dali za pravo. Sklapanje novog međunardnog ugovora ne može značiti da se može nepoštivati domaći zakon, bilo je objašnjenje presude. Kako će sve završti, treba tek vidjeti. Prema zadnjim informacijama, banke nastavljaju ograničenja slobode raspolaganja i prijenosa novaca. Odstupaju sa svoje pozicije samo kada dobiju presudu suda za određeni slučaj. Na taj način se sutra mogu braniti od optužbe za pranje novca, činjenicom da su morali poštovati odluku pravnih organa.